Osamdesetih godina 19. stoljeća u Samoboru je bilo mnoštvo trgovina i radionica u kojima su uz majstore marljivo radili kalfe i šegrti, koji su uz priučavanje zanatu u obrtnikovom domu radili i razne druge poslove. Godine 1853. u Samoboru je registrirano 220 majstora, ali nije poznato koliko je bilo šegrta, jer njihov status nije bio zakonski određen. U razdoblju od 1885. do 1891. godine na čitavom području tadašnje Hrvatske radi samo dvanaest šegrtskih škola, među kojima je i naša, samoborska.

Prvo odjeljenje Šegrtske škole otvoreno je pri općoj pučkoj školi 9. siječnja 1887. godine u Samostanskoj ulici (danas Langova 35). Te školske godine školu su pohađala 134 učenika, a u nastavničkom vijeću, odnosno učiteljskom zboru bila su četiri nastavnika. Ravnatelj, odnosno upravitelj je bio Josip Vanjek, ujedno i upravitelj Opće pučke škole. Na kraju je razred položilo 59 učenika i to: 10 čizmara, 5 bravara i isto toliko kožara, stolara i postolara, 3 kovača, krojača, mesara, mlinara i trgovca, 2 brijača, klobučara, kolara, pekara, remenara i urara te 1 ličilac i sedlar. Prvih godina nastava je održavana nedjeljom ujutro nakon svete mise, zatim tri dana u tjednu i to samo popodne, a od 1923. samo u jutarnjim satima.

Školske godine 1909./1910. počela je raditi i «ženska stručna škola» u Šmidhenovoj ulici. Nastava krojenja, šivanja, ručnog i strojnog ukrašavanja rublja održavana je svaki dan, a u početku je jedina učiteljica bila Laura Till. U razdoblju nakon drugog svjetskog rata Šegrtska škola se odvaja od pučke škole i mijenja naziv u Škola učenika u privredi, nastava se provodi svakodnevno, dvadeset sati tjedno. Temeljno je izmijenjen društveni i ekonomski položaj mladih u obrazovanju za razna privredna zanimanja u društvenom i privatnom području. Učenje u privredi za razne struke i zanimanja obavlja se i dalje u radionicama brojnih samoborskih obrtnika, ali sve više i u industrijskim poduzećima u razvoju. Prevladava zanimanje za metalo-prerađivačku i drvo-prerađivačku struku. Tijekom godina škola je više puta selila (za vrijeme rata nastava je održavana u privatnim kućama), a godine 1957. Škola učenika u privredi ponovo seli u zgradu pučke škole (koja dobiva novu zgradu na Stražniku) u Samostanskoj ulici (danas Langova 35). Preseljenje je omogućilo da se postupno podiže kvaliteta nastave, no uvjeti u novoj zgradi nikad nisu do kraja zadovoljili potrebe suvremenijeg nastavnog procesa. Do reforme srednjoškolskog obrazovanja 1974. godine Škola je, uz svoja redovna odjeljenja metalske, drvo-prerađivačke te razna mješovita zanimanja, povremeno otvarala odjeljenja trgovinske, tekstilne i kemijske struke.

Usporedo sa Šegrtskom školom, odnosno kasnije Školom učenika u privredi, od 1947. do 1963. godine u Samoboru radi i Automehaničarska škola, unutar koje je radio i Đački dom. U početku je to bila jednogodišnja škola, a od školske godine 951./52. školovanje traje tri godine. Reforma obrazovanja koja je službeno prihvaćena 1974., uvjetovala je i promjene u samoborskom strukovnom školstvu. Nastavljajući tradiciju Škole učenika u privredi, školske godine 1972./1973. počinje raditi Srednjoškolski centar Samobor. Osnovni cilj reforme bio je izjednačavanje srednjoškolskog obrazovanja za sve učenike. Nova srednja škola ima pripremnu fazu u trajanju od dvije godine s politehničkom orijentacijom i završnu fazu od jedne do dvije godine u kojoj se izučavaju pojedina zanimanja, odnosno učenici se osposobljavaju za konkretan rad. Jedan dan u tjednu učenici provode na praktičnoj nastavi u školskoj radionici. Stoga je 1974. godine u školskom podrumskom prostoru otvorena radionica za potrebe metalske struke. Iste godine, osim zgrade u Langovoj nastava se počinje odvijati i u gimnazijskoj zgradi u Stražničkoj ulici. Sve učestalije bile su rasprave o potrebi udruživanja Srednjoškolskog centra i Gimnazije. Stoga se 1977. godine škole udružuju u novu ustanovu – Školski centar Skender Fabković, koji u tom obliku radi do 1991. godine.
Reforma obrazovanja doživljavala je ispravke i preinake pa se od školske godine 1984./85. prešlo na usmjerenja u struci od prve godine, što je, nažalost, smanjilo zanimanje za Centar. Školski centar Skender Fabković školovao je od prvog razreda učenike za sljedeće struke: metalsku, elektro, kemijsku, ekonomsku i graditeljsku. Budući da je Centar usmjeravao učenike uglavnom u proizvodna zanimanja, veliki broj učenika nakon osnovne škole odlazi na školovanje u Zagreb. Školske godine 1986./87. u Centar je upisano 867 učenika u 5 usmjerenja: strojarsko-brodograditeljsko, elektro, graditeljsko, ekonomsko i kemijsko-tehnološko. Najveći problemi je nedostatak prostora i skromna opremljenost koja jedva zadovoljava pedagoški minimum. Redovna nastava organizirana je u dva turnusa na tri lokacije. Praktičan rad i proizvodnu praksu učenici izvode, osim u školskim radionicama, kod više od 90 poslodavaca.

U rujnu 1987. godine Školski centar se preselio u novi prostor od 4000 m² u Ulici braće Oreški bb u kojemu je i danas (Ulica Andrije Hebranga 26). Te školske godine upisano je 1058 učenika u 34 odjeljenja, a otvorena je nova struka – ugostiteljska.
Školska godina 1990./91. posljednja je godina rada Školskog centra u takvoj organizaciji. Centar je ukinut i osnivaju se tri nove škole. Gimnazija Samobor (opći i prirodoslovno-matematički smjer), Ekonomska škola Samobor i Obrtnička i industrijska škola za strojarstvo i elektrotehniku Samobor službeno su registrirani 1. ožujka 1992. godine. Obrtnička i industrijska škola pravni je nasljednik Školskog centra te nasljeđuje sva materijalna sredstva, koja će dogovorno-ugovorno dijeliti s ostalim školama. Sve tri škole do danas ostaju na istoj adresi u Ulici Andrije Hebranga 26. Te prve školske godine u Obrtničkoj i industrijskoj školi struke su strojarska i elektrotehnička. Učenici se školuju u četverogodišnjim odjeljenjima za tehnička zanimanja i u trogodišnjim za obrtnička.

Školska godina 1995./96. značajna je za samoborsko strukovno školstvo, jer se uvodi nekoliko novih zanimanja, a za neka od njih se do tada u Samoboru nije moglo školovati. Nova zanimanja i novo ime – Srednja strukovna škola. Upisano je 580 učenika u 21 odjeljenje i 8 struka. Trogodišnja zanimanja su: automehaničar, autolimar, frizer, mesar, strojobravar i elektroničar mehaničar, a četverogodišnja strojarski tehničar i elektrotehničar. U godinama koje slijede generacije učenika školovale su se za čitav niz zanimanja, od kojih su neka ukinuta, a za neka se školuju i danas: vodoinstalater, plinoinstalater, tokar, bravar, strojobravar, vozač motornog vozila, tehničar za mehatroniku, tehničar za računalstvo, elektromehaničar, elektroinstalater, elektroničar, instalater grijanja i klimatizacije, frizer, mesar, autolimar, automehaničar. U povijesti Škole značajna je školska godina 1998./99. kada počinje desetljeće velikih uspjeha naših učenika elektrotehničara. Učenici i njihovi mentori dobivaju čitav niz županijskih, državnih i međunarodnih nagrada i medalja. Najuspješnija je bila godina 2006. u kojoj treba posebno istaći dosad najveći uspjeh - zlatnu medalju na međunarodnom natjecanju mladih inovatora ISIE 2006 u Seulu (Korea) i posebnu nagradu Tajvanske vlade u srpnju 2006. godine.

Školske godine 2004./05. ukida se zanimanje mesar, a 2006./07. uvodi novo područje rada – cestovni promet, odnosno zanimanje vozač motornog vozila. U prvoj generaciji upisano je15 učenika. U jesen 2007. godine škola napokon dobiva svoju sportsku dvoranu. 20. rujna svečano je otvorena višenamjenska, akustična, trodjelna dvorana u neposrednoj blizini škole, a koju naši učenici koriste za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture svakodnevno do 18 sati. Najveće promjene tek nas čekaju. Bar se tome nadamo. U planu je dogradnja i rekonstrukcija zgrade, no čekamo neka "bolja vremena". Ono najbolje što donosi renoviranje je rad u jednoj smjeni, čime bi se znatno poboljšao nastavni proces i otvorile bi se nove mogućnosti razvoja naše škole.